Uvek…

Ti se pojaviš samo kad me sreća obasipa…ti uvek moraš da nametneš svoje reči koje bude onaj poznati osećaj griže savesti,poznat koliko i ti u hrpi mojih misli…Koliko puta treba da ponovim da se sve briše sa zidova sećanja i da bilo šta u ovom trenutku nije vredno napete borbe opet za NEŠTO novo al ipak već viđeno?

Pričam koješta,saplićem se tu pred pragom razuma…sapliće me taj poznati osećaj nerazumevanja..zašto?Jer si ti uvek glavna uloga svih tužnih drama i žrtva nespokoja koji ja ”stvaram”…kriva kao suza koja poteče kad joj vreme nije i pokaza ono što se dugo skrivalo..NISAM KRIVA i želim da me opet  prekrije osećaj novog poznansta,osećaj koji možda neće biti ni sličan onom starom,već zaboravljenom koji ostavi za sobom samo veliko NIŠTA!

Krenem al već iza ugla čekaju me te reči,čeka me neko novo sećanje,i kao opijena ne vidim da ustavri nisam otišla ni korak dalje… vratila sam se i još dugo,dugo osluškivala tvoje reči…

 

Opet krenem dalje…uzalud,nikoga nije briga za kobni trenutak povratka sećanja i odlaska u svet tvojih reči..uvek,valjda.

 

 

 

Tu sam opet ,valjda!!

selma88
Postoje 2 misljenja-MOJE I POGRESHNO!!!!!;)

19 komentara

Komentariši